Potkop Karlota
Kratka povijest
Rudarska djelatnost ovog područja seže u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave, jer iz godine 1626. potječe zasad prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini Krapna. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje. Sveopća industrijalizacija, uz široku primjenu parnog stroja, omogućila je značajan razvoj ugljenokopa, pa se tako u doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. st. godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona uz uporabu od oko 1500 djelatnika. U tom je vremenu Krapan procvao s izgradnjom niza novih objekata, gospodarske i stambene naravi, svi u funkciji rudnika.
Talijanska je uprava, zbog potreba svoje autarkične privrede, poradila na značajnom povećanju proizvodnje, pa je ista 1936. g. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta. Upravo stoga je ugljenokopno društvo „Raša“ („Arsa“ Società Anonima Carbonifera) i njegov pravi slijednik A.Ca.I. (Azienda Carboni Italiani) naručilo izgradnju novog naselja. Godine 1942. ostvarena je rekordna proizvodnja raškog rudnika od 1.158.000 tona ugljena s približno 10.470 radnika.
Nakon drugog svjetskog rata Raša je doživjela paradoksalnu sudbinu. S jedne strane je zbog svoje, nehotične, fašističke prošlosti sistematski zapostavljana i prepuštena propadanju, a s druge je strane kao proizvođač dragocjenog crnog zlata veličana i poštovana, ali sve u cilju njezinog maksimalnog iskorištavanja. U doba jugoslavenske uprave općina Raša integrirana je u općinu Labin, da bi potom u novoj Hrvatskoj državi iznova dobila status samostalne općine. Otada se sustavno vrše napori za valorizaciju ovog nekada izuzetno značajnog rudarskog središta.
